Sakramenti

Sveta ispovijed

Reknemo li da grijeha nemamo, sami sebe varamo i istine nema u nama' (1 Iv 1,8). 
'O, koliki su propali zbog manjkave Ispovijedi' - sv. Terezija Avilska, naučiteljica Crkve.
Kao kvalitetnu pripremu za dobru svetu ispovijed preporučujemo ispit savjesti koji možete naći OVDJE.
 

Sakrament krštenja

RADUJEMO SE S VAMA :)

"Pustite dječicu neka dolaze k meni; ne priječite im jer takvih je kraljevstvo Božje! ..." Mk 10, 14

RODITELJI su ‘prvi odgojitelji u vjeri’ (Ivan Pavao II). Oni se pred Bogom obvezuju da će ‘svoje dijete odgajati u vjeri, kako bi (dijete) držalo Božje zapovijedi i ljubilo Boga i svoga bližnjega, kao što nas je Krist učio’, a KRSNI KUMOVI su pred Crkvom jamstvo da će dijete biti kršćanski odgojeno. Kumstvo NIJE PRIJATELJSKI ČIN, već je SLUŽBA U IME CRKVE. Radi toga Crkva, koju poštujemo ako u njoj i od nje tražimo Krštenje, za kumove traži određene uvjete. Prije nego što nekoga odaberu za kuma ili kumu, roditelji bi trebali provjeriti da li osoba-kandidat za kumstvo ispunjava potrebne uvjete koje traži crkveni Zakon. I Vas i svećenika jednako obvezuju crkveni propisi.

Krštenje ili krst je sakrament ustanovljen od Isusa Krista, a njime se čovjek u kupelji krsne vode božanskom milošću čisti ili oslobađa od grijeha, najprije istočnoga a također i svih počinjenih osobno, te duhovno preporađa na novi život u Kristu, suobličuje se Kristu i postaje članom Božjega naroda ili Crkve (usp. kan. krštenje 849). O važnosti krštenja za spasenje ljudi Krist je kazao: “Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se’’ (Mk 16,16); a isto tako: “Ako se tko ne rodi iz vode i Duha, ne može ući u kraljevstvo Božje’’ (Iv 3,5). A tko nije primio krštenja ne može pristupiti ni ostalim sakramentima: potvrdi, presvetoj euharistiji, pokori, bolesničkom pomazanju, svetom redu i ženidbi.

Krštenje utiskuje krštenoj osobi neizbrisivi biljeg ili karakter i stoga, jednom valjano primljeno, ne ponavlja se (kan. 845, § 1), a pripadnost Kristu i Crkvi više se ne može poništiti ili potpuno izgubiti, makar krštenik ne bio kasnije odgajan u vjeri, ili ne ispunjavao vjerskih obveza, ili se izričito odrekao vjere.

Sakrament ženidbe

Trenuci kada dvoje ljudi, koji su spoznali da se vole, definitivno odlučuju započeti novi, zajednički život – spadaju u najznačajnije trenutke njihova života. Velik je i neizreciv misterij ljubavi između muškarca i žene koji se za cio život “predaju” jedno drugome da svoju ljubav žive neopozivo i do kraja vjerno.
To je tolika tajna da je bračna ljubav između muža i žene u biblijskom govoru “znak” (simbol, slika) Božje ljubavi prema njegovu narodu:
   •   neopoziva ljubav i vjernost između muškarca i žene “znak” je Kristove ljubavi i vjernosti prema novom Božjem narodu
   •   Crkvi, Kristovoj “Zaručnici” (s novim Božjim narodom Bog “sklapa” novi Savez ljubavi i vjernosti u Isusu Kristu).

Kršćanska je ženidba sakramenat, tj. “vidljivi znak” “nevidljive” Božje prisutnosti i ljubavi. Time veličina i ljepota ljudske ljubavi dobiva novi smisao (novo značenje):
   •   kršćanska je ženidba trajni “znak” Saveza ljubavi što ga je Bog neopozivo sklopio s čovječanstvom u Isusu Kristu;
   •   kršćanska je ženidba “znak” ljubavi koju Bog dariva supruzima i kojom ih povezuje sa sobom;
   •   ona je sakramenat i zato što na otajstven način izražava vjeru i nadu muža i žene da njihova ljudska ljubav može postati mnogo više nego što jest jer se temelji na Božjoj ljubavi i vjernosti.

Kršćanski je brak nerazrješiv i jedinstven osobito zato što je on sakramenat, tj. što je vidljivi “znak” neopozive Božje Ljubavi i vjernosti i što se na toj ljubavi i vjernosti temelji.

Svaka je ljubav stvaralačka. To osobito vrijedi za ljubav muža i žene koji su pozvani da sudjeluju u stvaranju novih života odgovornim rađanjem djece i takvim odgojem da im djeca mogu odrasti u slobodne i odgovorne ljude. Osim toga, supruzi su pozvani da se ne zatvaraju u svoj “krug”, nego da u življenju bračne i obiteljske ljubavi postaju sve sposobniji za “otvorenost” drugima: angažmanom u zajednici u kojoj žive, radom u svojoj profesiji, prisutnošću i pomaganjem onima kojima je potrebna pomoć, i dr.

Možemo reći da su supruzi djelitelji sakramenta ženidbe jer se taj sakramenat sklapa privolom koju oni izražavaju jedno drugome pred svjedocima (kumovima) i pred predstavnikom Crkve (biskupom, svećenikom ili đakonom). No isto tako možemo reći da sakramenat ženidbe podjeljuje Crkva jer je duboko značenje tog sakramenta Božji dar koji Bog supruzima “badava” poklanja preko Crkve – “sakramenta” Božje prisutnosti i darivanja. Po sakramentu ženidbe Bog na poseban način ispunja supruge svojom ljubavlju i snagom (dariva im milost) da ne sustanu i da stalno napreduju u vjernosti i ljubavi te da mogu istinski primiti, voljeti i kršćanski odgajati djecu.

Sklapanje kršćanske ženidbe jest događaj koji se tiče cijele kršćanske zajednice. Stoga je dobro da u slavljenju sakramenta ženidbe sudjeluje šira zajednica vjernika.

Sakramenat ženidbe i sakramenat euharistije usko su povezani: i jedan i drugi na otajstven način “označuju” Kristovo neopozivo darivanje po smrti i uskrsnuću, da bi se ostvarilo jedinstvo ljudi s Bogom i međusobno. Stoga je najbolje obred vjenčanja slaviti za vrijeme mise.
 

Bolesničko pomazanje

Kristova zajednica – Crkva – od početka je posebnu pažnju poklanjala bolesnima. Već su Apostoli po Kristovu nalogu “mazali uljem i ozdravljali mnoge nemoćnike” (Mk 6,13). A sv. Jakov piše u svojoj poslanici: “Boluje li tko među vama? Neka dozove starješine (prezbitere, svećenike) Crkve! Oni neka mole nad njim, mažući ga uljem u ime Gospodnje, pa će molitva vjere spasiti nemoćnika; Gospodin će ga podići, i ako je sagriješio, oprostit će mu se” (Jak 5.74-15).
U Markovu evanđelju i u Jakovljevoj poslanici zapravo je riječ o sakramentu bolesničkog pomazanja. Sakramenat bolesničkog pomazanja na poseban je način “znak” (simbol) susreta uskrslog Krista i njegove zajednice s bolesnikom. U tom se susretu očituju i darivaju pažnja i ljubav Krista i njegove Crkve prema bolesnoj braći. Sakramenat bolesničkog pomazanja, već prema prilikama, može se slaviti na više načina:
   •   redovno zajedničko slavljenje bolesničkog pomazanja izvan mise ili pod misom
   •   redovno pojedinačno slavljenje bolesničkog pomazanja;
   •   zajedničko ili pojedinačno slavljenje bolesničkog pomazanja u bližoj smrtnoj opasnosti.
U svim je oblicima slavljenja bolesničkog pomazanja zajedničko ovo:
   •   susret s bolesnikom u Kristovo ime i u ime njegove zajednice (to se događa i onda kad se susreću samo svećenik i bolesnik);
   •   priznavanje grijeha i molitva za oproštenje (općenitom ispovijedi u pokajničkom činu ili sakramentom pomirenja);
   •   slušanje Božje riječi čitanjem iz Svetog pisma (u smrtnoj opasnosti dovoljno je kratko podsjetiti na bitno iz evanđeoske poruke: na ljubav kojom nas Bog prihvaća i koju od nas očekuje);
   •   polaganje ruku i pomazanje svetim uljem na čelu i rukama;
   •   sveopća (vjernička) molitva kojom se ističe povezanost bolesnika sa svom Kristovom zajednicom i sa svim ljudima;
   •   euharistija: ako je moguće, dobro je slaviti sakramenat bolesničkog pomazanja za vrijeme euharistijskog slavlja jer se time ističe da se bolesnik pridružuje Kristovu vazmenom otajstvu (otajstvu njegove muke, smrti i uskrsnuća) koje se spominje i postaje prisutno osobito u euharistiji.
U smrtnoj opasnosti bolesniku se donosi popudbina, tj. bolesnik se pričešćuje Kristovim tijelom i njegovom krvi da bi mu bili “hrana” i snaga na njegovu “putu” u njegovu “prijelazu” kroz smrt u novi život.
Sakramenat bolesničkog pomazanja može se dijeliti svim vjernicima koji su teže bolesni (npr. prije operacije uslijed opasne bolesti, starijim i bolesnim osobama kojima su snage znatno popustile i sl.).
Za vrijeme slavljenja sakramenta bolesničkog pomazanja svećenik maže bolesnika svetim uljem na čelu i rukama govoreći:
Ovim svetim pomazanjemi svojim preblagim milosrđem
neka te Gospodin milošću Duha Svetoga pomogne.
Bolesnik i zajednica: Amen.
Neka te slobodna od grijeha spasi i milostivo pridigne.
Bolesnik i zajednica: Amen.
Ukratko bismo o sakramentu bolesničkog pomazanja mogli reći ovo:
   •   Sakramenat bolesničkog pomazanja jest sakramenat susreta uskrslog Krista i njegove zajednice s bolesnom braćom;
   •   po tom sakramentu bolesnik prima “milost Duha Svetoga” (“milost” znači nezasluženi Božji dar, dar Ljubavi);
   •   primljena “milost” Duha Svetoga:
   •   pomaže spasenju svega čovjeka (čovjeka kao duhovno-tjelesnog bića);
   •   bolesnika ispunja pouzdanjem u Boga;
   •   ispunja ga snagom u patnji i u tjeskobi pred neizvjesnom budućnošću i smrću;
   •   jača ga da ne podlegne u iskušenju (napasti) zla i Zloga;
   •   može mu dati da postigne i ozdravljenje, ako to služi njegovu dobru i spasenju;
   •   daje oproštenje grijeha (i teških ako se bolesnik ne može ispovjediti).