Izazov sv. Antuna Padovanskog
Zahvaljujući kanonizaciji koja je uslijedila jedanaest mjeseci nakon smrti – a umro je u petak 13. lipnja 1231. god. na putu prema Padovi – životopis sv. Antuna Padovanskog uglavnom je lišen velikih srednjovjekovnih natruha i donosi pouzdan uvid u život sveca koji ce postati jednim od najomiljenijih svetaca Katoličke Crkve i uvijek iznova neobjašnjiv fenomen vjerničkog štovanja u svim povijesnim mijenama.
I.
Antun Padovanski rođen je 1195. god. u Lisabonu. Rodio se u imućnoj i plemičkoj obitelji. U onodobnim prilikama roditi se u plemičkoj obitelji i biti prvorođeni sin, značilo je unaprijed imati siguran i lagodan život. Međutim, iako su Portugal i Lisabon njegovo zavičajno ishodište – a zavičaj se ne da izbrisati iz duhovnog krajolika svakog čovjeka, te iako je bio sin društveno povlaštenih roditelja – Padova ce Antuna “posvojiti” i po Antunu postati znakom Sveca koji ce njezino ime pronijeti svijetom. Ne može se ne zamijetiti da ga je zarana privlačila snaga koja briše ljudska ograničenja i ograničenja koja su postavili ljudi, snaga kojom se osjetio pozvanim na drugačiji put, izvan obiteljskih planova i plemenskog klana. Lisabonsko obiteljsko gnijezdo nadjenulo mu je ime Ferdinand (Fernando Martins de Bulhões), a pristupanje velikoj i tada mladoj franjevackoj obitelji donijelo mu je novo ime – Antun. Tako je njegovo izvorno ime i ime rodnoga grada palo u zaborav, kao i plemički status, a drugo ime i drugi grad Svecu će dati prepoznatljivost. Malo pomalo Antun je izrastao u veličinu koju su obilježile neočekivane promjene i odstupanja od očekivanih i unaprijed zadanih planova. U Lisabonu je rođen, a u Padovi je čudesno rađao ljude za Boga. Snagom Božje riječi i neviđenim darom propovijedanja pomoći će da se njegovi suvremenici istinom Evandelja vraćaju zavičaju duše, da istinom progledaju i rode se za Boga. Tijekom kratkog života, a umro je u 36. godini, kod Antuna se prepoznaje nepodudaranje Božjih i ljudskih nauma. Da Bog iznenaduje ljude svojom providnošću, najbolje se vidi kroz Antunov život. Njegovi su roditelji očekivali jedno, a Ferdinand je već u 15. godini izabrao drugo.
Bio je “emancipiran” iz oslonjenosti na Boga. Takvu emancipaciju možemo danas poželjeti više no ikada i njome prosuđivati različite emancipacije koje na tržištu današnjice za sobom ostavljaju pustoš u ljudima i društvene ruševine. Svoj duhovni put mladi je Ferdinand započeo u samostanu regularnih kanonika sv. Augustina u samostanu sv. Vinka na rubu Lisabona. Njegova strast prema plodovima vjere dovest će ga do franjevačkog reda. Put njegove duhovne zrelosti pokazuje nam da je cijeloga života Antun živio svoje “ne” kalupima i savitljivosti pred većinskih odabirima. Nije se dao podrediti ljudskim očekivanjima, prosjekom i popularnim kriterijima, jer je bez pridržaja bio privučen snagom Božje riječi kojoj je postao poslužiteljem u vremenu koje je obilovalo različitim nepravdama i maskama koje su se unosno mijenjale na licima ljudi, bilo u Crkvi bilo u društvu. Učeni Ferdinand, mladić koji će u Lisabonu i Coimbri steći veliko znanje i teološko obrazovanje, prionut ce darom mudrosti uz put siromašnog Franje…
.JPG)
