Najmlađa naučiteljica Crkve iz Lisieux-a
Terezija je rođena 2. siječnja 1873. u Alençonu, gradu u Normandiji, u Francuskoj. Bila je posljednja kći Louisa i Zélie Martin, uzornih supružnika i roditelja, koji su proglašeni blaženima zajedno 19. listopada 2008. Imali su devetero djece, od kojih je četvero umrlo u najranijoj dobi. Ostalo im je pet kćeri, koje su sve postale redovnice. Tereziju je u 4. godini duboko ožalostila majčina smrt (Ms A, 13r). Otac se tada s kćerima preselio u grad Lisieux, gdje će svetica provesti ostatak života. Kasnije je Terezija, pogođena teškom bolešću živčanog sustava, ozdravila Božjom milošću, koju je ona sama nazvala „Gospinim osmijehom” (isto, 29v-30v). Primila je potom prvu pričest, što je na nju ostavila vrlo snažan utisak (Isto, 35r), i stavila Isusa prisutnog u euharistiji u središte svoga života.
„Božićna milost” iz 1886. označila je veliki zaokret, koji je nazvala svojim „potpunim obraćenjem” (isto, 44v-45r). Potpuno je, naime, ozdravila od svoje djetinje preosjetljivosti i započela „divovsku trku”. U dobi od 14 godina, Terezija se, s velikom vjerom, sve više približava Isusu Raspetom i uzima k srcu, naizgled beznadan, slučaj nekog zločinca osuđenog na smrt koji se nije htio pokajati (isto, 45v-46v). „Htjela sam ga po svaku cijenu spriječiti da padne u pakao”, piše svetica, uvjerena da ga je njezina molitva dovela u doticaj s otkupiteljskom krvlju Isusovom. To je njezino prvo i temeljno iskustvo duhovnog majčinstva: „Imala sam toliko povjerenje u Isusovo beskrajno milosrđe”, piše. S Presvetom Marijom, mlada Terezija ljubi, vjeruje i nada se s „majčinskim srcem” (usp. PR 6/10r).
U studenom 1887. Terezija zajedno sa ocem i sestrom Celinom odlazi na hodočašće u Rim (isto, 55v-67r). Za nju vrhunac predstavlja audijencija kod pape Lava XIII., kojeg pita dopuštenje da uđe, s tek navršenih petnaest godina, u karmel u Lisieuxu. Godinu dana kasnije, želja joj se ispunila; postala je karmelićanka „da spašava duše i moli za svećenike” (isto, 69 v). Istodobno započinje također bolna i ponižavajuća duševna bolest njezina oca. To je veliko trpljenje koje dovodi Tereziju do kontemplacije Isusova Lica u njegovoj muci (isto, 71rv). Tako njezino redovničko čime – sestra Terezija od Djeteta Isusa i Svetog Lica – izražava program čitavog njezinog života, u zajedništvu sa središnjim misterijima utjelovljenja i otkupljenja. Njezino redovničko zavjetovanje, na blagdan Rođenja Marijina, 8. studenog 1890., za nju su prave duhovne zaruke u evanđeoskoj „malenosti”, koju karakterizira simbol cvijeta: „Lijepog li blagdana Rođenja Marijina da se postane Isusovom zaručnicom”, piše. „Mala sveta Djevica od nekoć prinijela je svoj mali cvijet malom Isusu” (isto, 77r). Za Tereziju biti redovnica znači biti Isusova zaručnica i majka duša (usp. Ms B, 2v). Istoga dana svetica je napisala molitvu koja označava čitav putokaz njezina života: moli Isusa za dar njegove beskrajne ljubavi, da bude najmanja i prije svega moli za spasenje svih ljudi: „Neka danas nijedna duša ne bude osuđena na prokletstvo” (Pr 2). Od velike važnosti je njezin Prinos milosrdnoj ljubavi, učinjen na svetkovinu Presvetog Trojstva 1895. (Ms A, 83v-84r; Pr 6): to je prinos koji je Terezija, već tada zamjenica učiteljice novakinja, odmah podijelila sa svojim susestrama.
Deset godina nakon „božićne milosti”, 1896., došla je „uskrsna milost”, kojom započinje posljednje razdoblje Terezijina života, s početkom njezina muke u dubokom jedinstvu s Isusovom mukom; riječ je o tjelesnom trpljenju, s bolešću koja će je uz velike patnje odvesti u smrt, ali prije svega je riječ o duševnom trpljenju, s veoma bolnom kušnjom vjere (Ms C, 4v-7v). S Marijom uz Isusov križ, Terezija tada živi ljubav u kojoj do najvećeg izražaja dolazi njezina herojska svetost, kao svjetlo u tminama koje joj obuzimaju dušu. Karmelićanka je svjesna toga da prolazi tu veliku kušnju poradi spasenja svih bezbožnika suvremenog svijeta, koje je ona nazivala „braćom”. Živi još intenzivnije bratsku ljubav (8r-33v): prema sestrama svoje zajednice, prema svoja dva duhovna brata misionara, prema svećenicima i svim ljudima, napose onima koji su se najviše udaljili od Boga. Postaje doista „sestra svima”! Njezina ljupka i nasmiješena ljubav je izraz dubok radosti čiju nam tajnu otkriva ovim riječima: „Isuse, moja je radost ljubiti tebe” (P 45/7). U tome kontekstu patnje, živeći najveću ljubav u najsitnijim stvarima svakodnevnog života, svetica provodi u djelo svoj poziv da bude ljubav u srcu Crkve (usp. Ms B, 3v).
Terezija je umrla 30. rujna 1897. navečer, izgovarajući jednostavne riječi: „Bože moj, ja vas ljubim”, gledajući raspelo koje je čvrsto stiskala u svojim rukama. Te su posljednje svetičine riječi ključ njezina nauka, njezina tumačenja evanđelja. Čin ljubavi, izražen u njezinu posljednjem uzdahu, bio je poput stalnog daha njezine duše, kao kucaj njezina srca. Jednostavne riječi: „Isuse, ljubim Te” u središtu su svih njezinih spisa. Čin ljubavi prema Isusu uranja je u Presveto Trojstvo. Ona piše: „Ah, Božanski Isuse znaš da Te Ljubim, / Vatra Duha ljubavi plamti u mojem srcu. / Ljubeći Tebe privlačim Oca” (P 17/2).
Ja sam stvarno samo ono što dragi Bog misli o meni...
Čini mi se da je poniznost istina...
Volim samo jednostavnost, jeza me hvata od "pretjerivanja".
Dragi Bog mi daje hrabrosti prema mojim patnjama.
Osjećam da trenutno ne bih mogla više podnijeti, ali se ne bojim jer, ako se one povećaju On će u isto vrijeme povećati moju hrabrost.
Bože moj, Tvoja milosrdna ljubav je svuda nepriznata, odbačena.
Srca na koja je želiš izliti okreću se stvorovima tražeći od njih sreću i njihovu bijednu ljubav, umjesto da se bace u Tvoj naručaj i da prihvate Tvoju neizmjernu ljubav...
Bila sam predmet dalekovidne ljubavi jednog Oca koji nije poslao Riječ da otkupi pravedne, nego grešnike.
On hoće da ga ljubim jer mi je oprostio ne mnogo, nego sve.
